Poeziju može prepjevati samo netko tko je barem negdje duboko u duši i sam sklon poeziji, a stručni tekst može prevesti samo netko tko je i sam sklon znanosti i struci. 
Najčešće nema tih novaca koji mogu stručno prevođenje učiniti isplativim i većina nas prevodi stručne tekstove i znanstvene članke iz gladi za znanjem. Prije nego prevede i prvu rečenicu, prevoditelj se upoznaje s materijom koja mu je u pravilu nova. Istražuje neki novi svijet, popisuje si prepreke koje predviđa na putu i priprema si dodatnu literaturu, razmišlja o mogućim rješenjima, suradnicima, telefonskim brojevima, rokovima. U posljednjih desetak godina će se sve ćešće okretati resursima dostupnim na internetu, no kod stvarno složenih tekstova mu se može dogoditi da je jedino što se može naći na internetu upravo samo ono što i sam treba prevesti.
 
Posebna poslastica, ona koju nećete naći ni u jednoj normi za pružanje prevoditeljskih usluga, ni u jednom ugovoru ili referenci, fusnoti ili primjedbi na margini jest činjenica da čitanjem bilo kojeg teksta si možemo dopustiti da nam padne koncentracija i da previdimo neku manje važnu informaciju. Prevoditelju se to ne smije dogoditi. Prevoditelji imaju pravo na grešku koliko i pirotehničari, samo što se pirotehničarima koji pogriješe uglavnom ne može prigovoriti.
Autor ima na raspolaganju mogućnost izbora toka misli koji njemu oidgovara i u pisani tekst prenosti strukturu zaključivanja koja je njemu bliska. Neki čitatelji će njegovu strukturu razvoja teze smatrati logičnom i lako je usvojiti, dok će drugi baciti knjigu. Prevoditelj će, ma koliko god autor(i) zakomplicirali svoje misli, jednostavno morati naći načina da to prenesu u drugi jezik, razumljivo svima i potpuno vjerno izvorniku.