Posebna prevoditeljska "poslastica" i veselje je prevoditi s jezika koji je stoljećima razvijan u najbogatijim zemljama svijeta, na kojem je napisano toliko mnogo knjiga i kojim se bavilo toliko mnogo književnika, novinara, filozofa, lingvista i svakojakog drugog svijeta, koliko nas Hrvata nije niti bilo.
Mogućnosti koje imaju autori i izvorni govornici, primjerice, engleskog jezika su nekada upravo zastrašujuće. Nužno se sjetimo paralele s inuitskim nazivima za snijeg. Imaju ih desetine jer razlikuju desetine vrsta snijega. U sličnoj situaciji se nalazimo pri prevođenju materije koja nam dolazi "izvana" - nedostaje nam riječi. Ostajemo bez teksta ma koliko god konzultirali naše rječnike jer govorimo zapuštenim jezikom. Utoliko više treba cijeniti rad onih govornika hrvatskog jezika koji nalaze prave izraze s pravim značenjima i besprijekorno ih upotrebljavaju. Oni su luč koja održava bogatstvo jezika na životu. 
Sve mi možemo prevesti, u to nema sumnje. Pitanje je samo koliko će nezgrapno prijevod izgledati poželimo li prevesti neku materiju u svim njenim izvornim značenjima. Prijevod neizbježno mora odstraniti dio materije koju treba prenijeti u ciljni jezik. Ciljni jezik sa svojim izrazima neizbježno donosi nove, nekada nepotrebne,  a nekada čak i nepoželjne konotacije. Umijeće prevođenja je upravo taj osjećaj za jezik kojim govore čitatelji prevedenog teksta spojen s razumijevanjem onoga što izvornik nosi "između redova". Što više finog, nevidljivog tkanja izvornika prenesemo u prevedeni tekst, to smo zadovoljniji obavljenim poslom.